BLOG

Buđenje

Često zaboravljamo koji smo sretnici.

Zamisli samo…

Svakog trenutka, neprekidno obasipani smo s milijun načina, milijun mogućnosti, milijun prilika za stvoriti svoj mali zemaljski raj, a mi se gušimo u mrtvilu i oluji pokušavajući korigirati čitav Svijet ili preuzimajući na sebe ulogu Spasitelja.

Kao da je Svemir nesposoban… pa je učinio grešku stvorivši nekoga ili nešto.

Uporno uplićemo svoje prste u živote tamo nekih ljudi, namećemo svoja pravila i način življenja i mišljenja svima oko sebe, kritiziramo i ponižavamo, grdimo, zamjeramo, često i pod izlikom pomaganja.

Sve to potpuno odvojeni od samih sebe i zakačeni za neke tuđe rukave, nogavice i haljine.

U svom tom bunilu ni ne sluteći, da to sve činimo kako bi izbjegli susret sa samim sobom.

Sa svojim unutarnjim središtem koje strpljivo čeka trenutak da obratimo pozornost i uvidimo koliko smo se pogubili.

Koliko smo se dali zarobiti.

Koliko smo nestali u kolotečini života, u strukturama krutog razmišljanja, u bespućima nametnutih pravila i propisa, suludih normi ponašanja, potpuno utopljeni u maglu sistema.

Samo je pitanje vremena kada će naša Duša doći po svoje i prekinuti taj čvrsti lanac kojim nas drže utjerivači straha i nemira.

Najčešće se to desi kroz neki događaj, kroz situaciju neku koja nas dovoljno protrese-onako iz temelja.

Poljulja nam svo korijenje i prodrma lažno izgrađene sigurnosti, učinivši da se zapitamo ono čarobno pitanje: Tko sam Ja” ?

Pitanje koje neminovno otklanja crni povoj s naših očiju i kojim dajemo dozvolu samima sebi da ta novo otkrivena iskra u nama titra još jače.

I rušenje svega starog može početi.

Rušenje svega što smo mislili da jesmo i što smo slijepo vjerovali da je istina kreće polako, strpljivo ali u potpunosti dosljedno i uporno, poput mora koje svojim sporim ljuljanjem valova od oštrog neuglednog kamenja stvara predivne oblutke.

A kada nam otpuštanje i promjene postanu prisnije, naše Buđenje strmoglavo juri sve brže i jače.

Uranjajući nas u dubine i povlačivši nas u visine koje nikada nismo ni sanjali.

I otvorivši oči jednoga jutra shvatimo kako svakim novim svitanjem naš dotadašnji nemir polako kopni, rastapa se i nestaje, a zamjenjuje ga čistom ljubavlju okupan Svemir. . .

Recommended Articles