Karmen Buneta
Božanstva ne trebaju naše prošnje i molitve.
Smatram da božanstva- bogovi, polubogovi, što god, da oni nisu tu da bismo im se mi klanjali, molili ili, ne znam, prinosili im žrtve ili što god.
Oni su tu kako bi nam pomogli da dođemo na onaj nivo na koji želimo doći i da iz tog razloga postoje na raznim nivoima svijesti.
Biramo ih ovisno o našim trenutačnim uvjerenjima i unutarnjim potrebama prilagođeno onome šta proučavamo sada, u trenutku molitve.
I iz tog razloga kroz život prelazimo iz religije u religiju Ili iz vjere u vjeru.
Mi kada se usmjerimo na nekoga od njih, činimo točno to-polako tražimo put kako bismo se uspeli do nivoa svijesti na kojem su oni.
I energija molitve, prinosa, žrtve, pravila ponašanja unutar određene religije ili vjere točno su odraz naše percepcije i očekivanja u trenutku odabira .
Isto, na primjer, Isus.
On nam je tu da nam pokaže kako smo mi u stvari svemoćni.
Doslovno, da nam pokaže kako smo mi za sve sposobni.
A ne da mu se molimo da nam nešto učini ili da ga razvlačimo kroz svetkovanja razna itd.
No mi gledano kroz religiju imamo drugačiju perspektivu.
Od Isusa se ne očekuje da nam je suradnik u sazrijevanju i rastu nego smo to okrenuli onako kakao nama više odgovara, a to je da krećemo k njemu iz percepcije žrtve umjesto iz percepcije prijateljstva, uputa, i suradnje.
I zamisli sada, oni su tu da nam pokažu koje su sve naše mogućnosti i moći; i točno mi nije jasno zašto onda mi imamo potrebu i otkud nama ideja da mi imamo u tom odnosu ili tim odnosima manju ulogu i da se postavljamo prema božanstvima iz uloge žrtve i postavljamo ih na pijedestale potpuno ignorirajući i odbacujući vlastitu odgovornost i osobnu moć.
mi molimo njih za nešto, da nam nešto daju ili naprave, umjesto da ih doživljavamo kao suradnike koji će nam osvjestiti način i riješenje, ovisno o situaciji u kojoj se nalazimo.
Umjesto da njih postavljamo iznad a sebe ispod, trebali bi ih gledati kao prijatelje koji su tu da nam pokažu put da dođemo do onoga što želimo, do onog nivoa na kojem su oni.
