Karmen Buneta
Hrani svoje ♡
Učili su nas da su svi drugi na prvom mjestu.
Učili su sam nas da je potrebno pomagati, učiniti, prilagoditi se, ne reći, dati, oprostiti, prijeći preko svega, zatvoriti oči, ne obazirati se, ignorirati,…
A nitko nam nikada nije rekao da bi trebali stati uz sebe onda kada nestaje nitko.
Niko nam nikada nije rekao da bi trebali imati prije svega milosti prema samima sebi, a tek onda prema svima drugima.
Niko nam nikada nije rekao da postoje dvije vrste ljudi- oni koji će nas samo iskoristiti i oni koji će biti uz nas onda kada i mi to trebamo.
Naučili smo da ljubav kupujemo kroz zaklapanje očiju na nepravdu, kroz neizražavanje onda kada je to potrebno, kroz opraštanje onoga što ne bi trebalo biti oprošteno, kroz prelaske preko stvari koje nas povrijede, kroz ignoriranje i neobaziranje onda kada nas netko s kim smo bliski uvrijedi na najteži mogući način.
I onda tamo u tridesetima-četrdesetima shvatimo da smo svoj život do tada davali uzalud i nepovratno na ljude kojima nismo važni, na one kojima smo samo kap u moru.
Tada počinje tiho otvaranje očiju.
Počinjemo polako uviđati sve ono što nismo da tada.
A u tom polaganom skoku, u toj nježnoj promjeni perspektive uz novootvorenu jasnovidnost, počinje nas tiho prelamati krivnja.
Krivimo sebe što vidimo, što prepoznajemo, što čujemo i što osjetimo tu promjenu u samima sebi.
I dobro je ako si unatoč tome dopustimo.
Jer tek tada počinjemo polako selektirati ljude oko sebe na jedan zdrav način.
Tek kada shvatimo da naša livada života ne buja ako se cvijeće samo bere.
© Karmen Buneta | Sva prava pridržana. Klikni na strelicu za više info
Ovaj tekst je autorsko djelo. Svako kopiranje, prenošenje ili korištenje dijelova teksta bez navođenja autora i poveznice na izvornu stranicu nije dopušteno.
